“Prošlo je 7 mjeseci kako je moj momak poginuo u saobraćajnoj nesreći.

“Prošlo je 7 mjeseci kako je moj momak poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Danas je trebalo da slavi 18 rođendan. Tata me je odvezao do groblja, da mu poželim srećan rođendan, a tamo sam zatekla njegovog najboljeg druga, kako u odijelu sjedi kraj njega držeći pivu, na zemlji je također bila jedna piva, i pričao je sa njim.

Nisam mogao da vjerujem svojim očima, to je pravi prijatelj.”

Prekinem vezu od 4 godine, jer uplatim sebi i majci odmor, a djevojka me tad nazove “maminim sinom”. Hej, ona koja u životu ima sve, kćerka doktora, stan u Bgu, stalno ljetovanja i zimovanja, jedino što je trebalo da uči.

Stalno nerazumijevanje. Cijelog života nemam. Majka me je podigla ni iz čega, bez oca, stalno radila, mučila se cijeli život, nikada nije vidjela išta dalje od našeg malog grada. Ja sam sebe školovao radeći po studentskim zadrugama i kreditu.

U domu naučim njemački zbog poznanstava i uz pomoć ovih što su studirali filološki. Prošle godine zahvaljujući kolegi sa faksa odem u Njemačku i počnem da radim. Sad konačno imam. I eto, pošto nisam vidio majku 11 mjeseci, rekoh da odemo konačno negdje, pa evo nas sad u Turskoj.

Maloprije je gledam kako je presretna, ovo za svoje 64 godine nikad nije vidjela. A ovo pišem, jer mi stiže poruka od ove kako joj je žao, izvinjava se itd. Teško je razumjeti ovaj moj gest prema majci na pravi način, kad ti sve to cijeli život pada sa neba.”