POGLEDAJTE U OVOJ KUĆI MAJKA JE SKRIVALA SINA 59 GODINA!

Betonsko dvorište umjesto preoranog. Stara kuća bila je nakrivljena, kao da su zidovi izdržali bol i težinu života Drage J. kao djeteta, a kasnije i čovjeka koji je cijeli život živio u samo nekoliko soba.

Majka je bila svjesna da ga vodi po ostalim sobama velike jednokatnice u Belom Manastiru kad je pao sumrak. Obično je bio u jednoj od njih.

Sada kada se priča proširila Balkanom, možete vidjeti fotografije kuće koja je napuštena vjerojatno više od stoljeća. Drago J. vidio je samo kroz rešetke na njezinim prozorima. Majka se vjerojatno bojala da će mu se nešto dogoditi ako pobjegne. Znala je kako se nositi s njegovom sudbinom. Desetljećima su dijelili bol, osim kod kuće.

Drago J. rođen je 1948., ali se u život vratio tek 2007. Naime, Dragova majka Veronika to je tajila od vanjskog svijeta sve do ožujka te godine. Drago je proveo više od pola stoljeća zatvoren u sobi s rešetkama na prozorima. Apsurdu je dodatno pridonio podatak da se kuća strave nalazi samo nekoliko stotina metara od belomanastirskog Centra za socijalni rad, piše Večernji list.

Prije 16 godina Baranju i cijelu Hrvatsku potresla je priča o Dragi koji je cijeli život živio u kućnom pritvoru i nije imao nikakvog doticaja s vanjskim svijetom.

U kući na broju 26 u Ulici Vladana Desnice u Belom Manastiru “nevidljivi čovjek” živio je 59 godina.

Drago je bio ili zaboravljen ili nepoznat svima.

Kuća kao ruševina u Belom Manastiru, koja je samo do pola puna FOTO KUĆE KAO RUŠEVINA U POLUPRAZNOM BIJELOM MANASTIRU: PRINTSKRIN/INSTANSTREETVIEW Prema Veernjiju, mještani su povremeno viđali siluetu muškarca u kući kada svjetla su bila upaljena, ali nisu bili svjesni da je riječ o majčinom sinu kojeg je odmalena brižno skrivala od vanjskog svijeta.

Iako su Draga i bratova supruga prvih nekoliko godina braka dijelili dvorište i živjeli na istom kućnom broju, više je nije sreo.

Bijeli Manastir, Drago Ukratko, nesretni čovjek zapravo nije postojao gotovo šest desetljeća jer o njemu nitko, osim nekolicine članova obitelji, ništa nije znao. Drago nije izlazio iz kuće, ali je uživao u toplini sunca, povjetarcu na licu i svježem zraku. Nije se igrao s prijateljima, nije slavio rođendane, niti je išao u školu. Unutar četiri zida svoje muške sobe, bio je zatvoren sedam dana u tjednu, dvadeset četiri sata dnevno.

Svi prozori na kući strave, izgrađenoj na prijelazu stoljeća, bili su osigurani rešetkama, pa je jedan prozor sobe žalosti, koji je gledao na dvorište, djelovao zatvoreno.

Drago, Bijeli Manastir Sićušna soba koja je služila kao cijeli Dragin svijet nije imala očigledan izlaz. Majka mu je spavala u kuhinji kad je krenuo stazom koja je vodila prema izlazu iz dvorišta. Danju su vrata te sobe uvijek bila zaključana. Sutra će biti otvoren samo kratko vrijeme.

Nije imao pojma čemu služi kupaonica, a nisu ni susjedi. Veronikina majka puštala ga je u kuhinju samo noću. Prolaznici bi tada u osvijetljenom prostoru vidjeli siluetu čovjeka.

Prema onome što se tada znalo, Drago je bio najstariji sin Veronike i njezina supruga Ivana. Bio je najstariji od tri brata.

Kako kaže Veernji, Drago se kao mlad razbolio, pa su mještani mislili da su ga od srama zatvorili u kuću da ga nitko više ne vidi.

Zadnji put se Dragino ime u dokumentima spominje 1978. Liječen je s četiri godine, stoji u zapisniku invalidske komisije u Osijeku od 7. ožujka, kada je nesretnom dječaku dijagnosticiran teški psihički poremećaj. retardacije, spominje se i njegov odlazak s dječje klinike Rebro 1963. godine.

Nakon toga vještaci su rekli da ne govori, ali da dobro čuje. Rekli su da je mentalno zaostao, miran i plačljiv.

Kako je Veronika bila Mađarica, tamo se najčešće čuo taj jezik. Budući da je Dragina majka cijeli život s njim razgovarala samo na mađarskom, kasnije se pokazalo da ne razumije hrvatski.

Kakva je bila Dragova sudbina?

Ta nesreća za sustav počela je postojati tek 2007. godine, kada je to učinio Drago, preporođeni u 59. godini.

Smješten je u udomiteljsku obitelj u Knee’s Vineyards kod Valerija Morija zahvaljujući Centru za socijalni rad.

Jedan od najvažnijih kriterija za odabir udomitelja bio je taj da Dragova nova obitelj govori mađarski, jedini jezik koji je on ikada čuo i jezik kojim je s njim razgovarala njegova majka. Nije znao hrvatski, a udomiteljica je rekla da razumije samo riječi poput “dođi” i “sjedi”, a ne cijele rečenice.

Uživa u varivima, ali slatkiši su mu najdraži. Na psihološkoj razini on im se zapravo veseli kao malo dijete”, rekla je tada Valerija.