POGLEDAJTE JOVANU I KRISTOFERA KOJI SU JEDINI AMIŠI U SRBIJI

Način na koji žive jedini Amiši u Srbiji mnogi ne mogu da shvate, a oni se strogo drže posebnih pravila.

Amiši važe za jedne od najzdravijih ljudi u Americi, a njihov način života mnogima je neshvatljiv. Izolovani su od modernog svijeta, žive povučeno, skromno i mirno, a njihov stil života čini ih dugovječnim.

Porodica Amiša koja se prije nekoliko godina doslila u Srbiju iznenadila je naš narod svojim neobičnim stilom života. Naime, oni su se doselili u selo Mali Drenovac i jedini su Amiši u Srbiji.

Misle, izgledaju i oblače se drugačije. Žive bez struje i novih tehnologija. Nekima su interesantni, dok mnogi na ovakav život gledaju s predrasudama. Upoznajte Kristofera i Jovanu. Ništa nije teško, kad čovjek zna – šta i zašto to želi. Oni nisu imali dilemu. Željeli su život na selu, u skladu sa vjerom i prirodom. Interesantno je da ne potiču iz porodice Amiša, već su se sami odlučili na takav život. Kristofer je godinama u Americi živio u amiškoj zajednici.

“Ovde u Malom Drenovcu planiram da živim slično kao Amiši u Americi. Čuvam ovce, imam 40 komada, obradio sam 15 hektara. Naša vjera je hrišćanstvo, žena ne smije da siječe kosu, mora da nosi maramu, ne može da nosi pantalone kao muškarac. Mi nemamo ikone, slavu, mi samo slavimo Boga”, objašnjava Kristofer Petrović, piše RTS.

Kada je došao u Srbiju, upoznao je Jovanu, koja tada nije znala ništa o takvom načinu života.

“Mislim da je to nekako bilo usađeno od malih nogu. Ja sam oduvijek želela da živim u porodici gdje ima puno djece, da živim na selu, da imam svoje konje. Vjenčali smo se prije četiri godine, ali sam ja pet mjeseci prije toga krenula dublje da razmišljam o svemu tome. Nekako nisam mogla da živim dva života. Trebalo je da se odlučim ili za život na selu ili život u centru Vrnjačke Banje. Pitala sam se da li ću nekada željeti da se vratim. Samo sam presjekla”, kaže Jovana Petrović.

Neki je osuđuju, neki ne. Najbitnije je, kažu, biti iskren prema sebi i drugima.

Odlika Amiša je da sami donose odluku da li će ostati u zajednici ili će možda kasnije napustiti zajednicu. Na pitanje kako vide budućnost svoje djece – da li će ih podržati šta god da odluče, Kristofer odgovara:

“Kada dijete ima 18 godina, to je kraj. Ja imam 18 godina da ih učim, poslije toga je gotovo”.

Nedostaje im zajednica, nekad su, kažu, pomalo usamljeni. Iskušenja će uvijek biti, pa u šali, dodaju, i Amiši su samo ljudi, pa možda i oni negdje griješe.