“Bilo je to ove subote oko 15 sati”

Ovo se dogodilo protekle subote, oko 15 sati. Sjedim na stepenicama jedne zgrade, ulica je pusta, i plačem.

Dobila sam posao u drugom gradu, ali nedavno sam saznala da trebam početi s dijalizom. Svi su me napustili i čini se da se sve ruši oko mene. U tom trenutku, čujem glas koji me pita: “Jeste li u redu?” Pogledam i vidim djevojčicu, možda ima 14-15 godina, smeđa kosa s pramenovima, nosi ogrlicu u obliku leptira.

Prepoznala sam je iz autobusa. U tom trenutku, mislila sam: “Kao da mi samo ti još nedostaješ.” Grubo sam joj odgovorila: “Da, u redu sam, brini se za svoja posla.” Ona je samo stajala i gledala u mene, a ja sam počela još jače plakati.

Mislio sam da će otići, ali umjesto toga, sjela je pored mene.

Tih 20 minuta su mi bili najljepši trenuci u posljednja dva mjeseca. Djevojčica me saslušala, davala mi savjete kao da ima 45, a ne 15 godina, razveseljavala me i bodrila.

Nikada nisam vidjela tako mladu djevojčicu s tako zrelim razmišljanjem. Sutra se selim, i ako ona ovo čita, želim joj se zahvaliti što mi je dala nadu i snagu da nastavim dalje.