Priča o zatvoreniku i njegovoj posljednoj želji

Zatvorenik osuđen na smrt, dok je čekao pogubljenje, zatražio je olovku i papir kao posljednju želju. Nakon nekoliko minuta pisanja, pozvao je zatvorskog čuvara i zamolio da se pismo proslijedi njegovoj biološkoj majci.

U pismu je pisalo…

“Mama, da ima više pravde na ovom svijetu, danas bismo oboje bili osuđeni na propast, ne samo ja. Kriva si koliko i ja za život koji sam živio. Sjećaš li se kad sam ukrao bicikl od tog tipa i donio ga kući? Pomogla si mi da ga sakrijem od tate da ne bi saznao. Sjećaš se kad sam uzeo novac iz novčanika susjeda? Prešutjela si mi to. Sjećaš se kad si se svađala s tatom kada bi vikao na mene? Svađala si se s njim jer me je pokušavao zaustaviti dok sam prepisivao ispite umjesto učenja, tada je i otišao. Mama, bio sam samo dijete, a onda sam postao problematičan tinejdžer i sada sam netolerantan i agresivan čovjek. Mama, bio sam samo dijete koje je trebalo ispraviti, a ne odobravati. Ipak, ti mi opraštaš!

Molim vas, samo pošaljite ovo pismo što većem broju roditelja diljem svijeta kako bi ih podsjetili da imaju odgovornost odgajati dijete tako da djeluje, bilo u dobru ili zlu. Hvala ti, mama, što si mi dala život i pomogla mi da ga izgubim.

Tvoj sin, kriminalac.

Napominjem također da: Tko ne kazni svoga sina, taj ga ne voli. Tko ga voli, ne oklijeva se posvađati s njim. Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možete promijeniti svijet. Poučavajte djecu i nećete morati kažnjavati odrasle!”