“Prva komšinica mi je prepisala svoju kuću i nešto zemlje što je imala.

Prva susjeda mi je prenijela vlasništvo svoje kuće i dijela zemlje prije nego što je preminula. Bila je teško bolesna, a unatoč tome što je imala tri sina, nitko od njih je nije posjećivao. Moj suprug, djeca i ja bili smo jedini koji smo joj pružali brigu.

Nikada nismo tražili ništa zauzvrat, već smo osjećali potrebu, posebno ja, da joj olakšamo teške dane. Skoro godinu dana provela je ležeći prije nego što je preminula, a ja sam je njegovala, često mijenjajući posteljinu. Kada je preminula, saznala sam da mi je prepisala svoju kuću i zemljište.

No, nekoliko dana nakon toga, pojavili su se njezini sinovi i njihove supruge. Doživjela sam teške uvrede zbog nasljedstva. Smireno sam im rekla da ne želim kuću njihove majke te da sam joj pomagala jer je bila bespomoćna i nitko drugi joj nije pružao pomoć ni barem upitao kako joj je.

Vratila sam im sve, a oni su to brzo prodali za otprilike 10.000 eura, tako da su svaki dobili po oko 3.000. Osuđujem njihovu pohlepu i ne mogu shvatiti kako se ne boje Božjeg suda.”