DO 10. GODINE JOVANI JE UMRLA SVA PORODICA: A oni su joj napravili ČUDO OD ŽIVOTA

Bračni par Marić iz Bosne uradio je nešto što je oduševilo čitav region! A priča Slobodana, Brankice i Jovane svakoga će naterati da se zapita da li je zaista dobar čovek.

Djevojčica Jovana Vranješ (13) iz Kosijerova kod Laktašau za samo nekoliko godina izgubila je celu porodicu i kojom se bio nadvio oblak smrti. Prvo je preminuo njen trogodišnji brat, što je bio veliki udarac za čitavu porodicu. Ubrzo je izgubila i baku Dostu i strica Đurđa, za koji je bila mnogo vezana. Suočavajući se sa svim ovim tragedijama, nije ni slutila da će joj sudbina zadati još jedan udarac – onaj najbolniji. Jovanina majka Nada gubi bitku za život 2014. sa svega 43 godine. I kada je mislila da više ništa surovije ne može da se desi, u 54-oj umire joj i tata Milorad.

Spletom okolnosti koje je teško zamisliti i u najgorem horor filmu ostala je potpuno sama i to sa samo 10 godina. Poslije gubitka oca, utočište je pronašlo kod komšije, ali sve je to bilo kratkog daha. Nije znala kako će dalje, mislila je da će ostatak djetinjstva provesti u domu za djecu bez roditelja. Međutim, sreća joj je konačno otvorila vrata i to u ključnom momentu.

Slobodan Marić, Brankica Marić, Jovana Vranješ

Miloradov ratni lijek Slobodan Marić sa suprugom Brankicom iz Bardače kod Srpca odlučio je da usvoji ovu predivnu djevojčicu. Bračni par je jednom prilikom istakao da im je upravo Jovana unijela u dom puno ljubavi, svetlost, nadu, sreću. Oplemenila je njihov život, spoznajući uz nju šta je prava smisao svakog čoveka.

– Moja supruga i ja, sa kojom nemam djecu, dogovorili smo se da pomognemo Jovani jer smo se, poslije svih tih tragedija, osjećali skrhano, slomljeno. Jovanu smo zavoljeli još dok su njeni roditelji bili živi. Milorad, moj ratni lijek iz 16. krajiške brigade, djevojčicu je često dovodio kod nas, da je pričuvamo, dok je na radiju na dnevnicu u selu – veoma emotivno, ispričao je za Srpskainfo Slobodan koji iz prvog braka ima kćerku i sina, koji su sada odrasli ljudi sa izgrađenim životima.

Nikakve zakonske komplikacije nisu mogle da ih spriječe da usvoje Jovanu, koje su zavoljeli još dok je bilo mnogo manja. Njena tuga ih je skrhala, te nije bilo dileme, oboje su bili odlučili da istraju u borbi. Cilj da joj pruže dom, ljubav i utočište je bio ispred svega.

– Plakali smo, misleći na nju prvih dana, sve dok nije došla kod nas. Socijalna služba nam je predlagala hraniteljstvo uz naknadu ali smo to odbili. Nismo imali nikakvu naknadu nego da Jovani samostalno pomogne, da ona, posle velikih porodičnih tragedija i trauma, sa nama uplovi u bolje, u srećnije djetinjstvo – rekla je Brankica.

I dodaje da Jovanu gleda kao na svoju kćer od prvog dana, te da se među njima rodila neopisiva povezanost.

– Tokom višemesečnih procedura, stekli smo status delimičnog usvojitelja, jer potpuno nije zakonski moguće zbog njenih godina, zbog životne dobi, ali je u svakom smislu smatramo svojom kćerkom, a ona nas svojim roditeljima. Jovana je u pravnom smislu naša, a mi smo mala i veoma srećna porodica. Hoćemo svim srcem da joj pomognemo, da je prihvatimo, ohrabrimo, školujemo, usmerimo da pronađemo svoj životni put i svoju srećnu zvijezdu – ispričao je Slobodan Marić, penzionisani policajac mekog srca, humanista i rodoljub.

Sa druge strane, Brankica radi u drvnoj industriji u Srpcu i imaju dovoljno za Jovanu i njih. Dolaskom djevojčice, napominju, sve se promijenilo, postalo bolje i smislenije. Opremili su i sobu za nju, sa mnogo igrača. Tu provodi mnogo vremena, uči, završava školske obaveze. Posebno mjesto ima veliki plišani medo kojeg je kupio njen otac Milorad.

Slobodan i Brankica posebno ističe da je Jovana mnogo vrijedna, te da im je poslije završenih domaćih zadataka i učenja, uvijek pomaže u domaćinstvu, hrani sa njim stoku, ali se i sa vršnjacima igra u dvorištu i naselju.

– Ona je vesela, trčkara uvijek negdje i svima se javlja. Kada vidimo nasmijanu, osjećam se dobro. Tada nam je najljepše, jer postajemo svjesni da činimo dobro djelo – kažu Marići.

I Jovana ne krije sreću što su naš oni postali njeni staratelji, jer je u njima pronašla sve ono što joj je sudbina nemilosrdno oduzela.

– Bila sam veoma srećna zbog toga. Sećam se da sam ih nestrpljivo čekala. Želela sam da idem sa njima i da kod njih živim. Oni su moji drugi roditelji koje mnogo volim. I taj dolazak u Bardaču, za mene je bio lijep, prvi put dobila sam svoju sobu, nekako mi je sve krenulo s početka – kaže Jovana i dodaje:

– Najsrećnija sam kada ih poslije ustajanja ujutro, vidim. To mi je dovoljno za početak dana. Oni su veoma dobri, stalno su sa mnom, lijepo se ponašaju prema meni. Volim sve da radim sa njima – zakljičila je.

Posebno voli da iznenadi Branu i Slobodana nekim svojim specijalitetom iz kuhinje.

– Jovana je veoma zainteresovana za kućne poslove, a naročito u kuhinji. Ona često Branu i mene obraduje nekom poslasticom, a mi je u tim poslovima podržavamo. Brana pomaže, ja je ohrabrujem, pribavljam sastojke, uživam zajedno sa njom, jer sve što Jova