Svakodnevno se susrećemo sa surovom stvarnošću čiji je scenario prepun scena kopanja po kantama za smeće, kontejnerima, prosjačenja za hljeb, spuštenih pogleda ili onih iz kojih uglavnom izvire očaj.

Portal “Free Voice” objavio je priču o jednoj takvoj sceni koju ste možda i sami doživeli s nekim drugim protagonistima. Kako biste reagovali da u prodavnici vidite staru gospođu kako krade jaja?

Autor teksta, Toni Volarić, piše da je tog jednog izrazito hladnog dana brzo ušao u Konzum da obavi šoping.

“Vukao sam onu crvenu plastičnu, kažu stručnjaci, bakterijama kontaminiranu posudu po vlažnom podu hangara. Sletio iz Dubrovnika, sav u mislima o planovima o gastarbajterskom životu, žurio sam da nabavim kalorije u šarenim omotima.

Tad je spazio nju: ‘Gospođu u demode kaputu. Sijede kose, niskog rasta, nagriženu osteoporozom i životom u predgrađu Balkana. Ili usred njega. Stajala je nekako čudno u odnosu na frižider s kutijama jaja. Istim onakvim kakvim smo nekada oblagali studio za probe mog ne baš uspješnog benda, sredinom osamdesetih. Čudno mi je izgledala. Neprirodnog položaja tijela. Zastao sam, malo se povukao iza stalaže s onim stupidnim sprejevima šlaga, da me ne vidi. Vadila je, jadna žena, jedno po jedno jaje i stalno se okrećući, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam počeo da drhtim. Zaboravio sam da se kontrolišem vidjevši u njoj moju dragu mamu. Suze su mi navrle na oči, sve mi se zamaglilo. Žena krade je…. jaje koje košta jednu kunu.”

Kako piše autor, gospođa ga je spazila i pogledom mu dala do znanja da se nada da je neće “otkucati”.

Naravno, nije mu palo na pamet da oda nekom poslovođi šta se dogodilo. Umjesto toga, došao je do nje:

“Stao sam kraj tog pognutog tijela u starim cipelama. Htio sam čvrsto da je zagrlim. Kao mamu. Kao majku svih dobrih ljudi koje sam ikada upoznao. Da je zaštitim i ugrijem. Dao sam joj u ruku 200 kuna. Stisnula mi je ruku kraj tog prokletog frižidera. Uzela je kune. Nismo progovorili niti riječ. A onda je počela da plače. Kao da su sa suzama koje su klizile niz lice koje dugo nije pomazila krema niti šminka, iz te gospođe izlazile sve tuge njena života.

Nisam znao šta da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i otišao. Ostala je u zidovima svog života. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima će do samotne smrti morati da krade jaja. Ali, jedina mi je utjeha bila da par dana neće morati da krade. Dan ili dva, a možda i više, biće sita. I nisam ja sad nešto posebno dobar čovjek. Ja sam njen dužnik. Mi smo njeni dužnici, ona i njena generacije stvarale su sve oko nas. A danas nemaju. Sjeo sam u auto i dugo nisam mogao da krenem. Kao da nisam htio da je ostavim. Majku svih dobrih ljudi koje poznajem”.

I zato… obratite pažnju na ljude oko sebe, na svoje komšije. Učite djecu da pomažu. Specijalnu pažnju zaslužuju starije i nemoćne osobe od kojih neki jedva ili nikako preživljavaju, a ponekad i najmanja pomoć puno znači.

Ne treba gajiti iluziju da sutra naši roditelji neće biti na njihovom mjestu!